Skala akademske samoefikasnosti

Osvrnula bi se na poglavlja (5.2.3 i 8.4.) autora dr. sc. Darka Lončarića koja se odnose na skalu akademske samoefikasnost. Poglavlja se mogu pronaći u izvornom tekstu Lončarić, D. (2014). Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena. Rijeka: Učiteljski fakultet u Rijeci. 

Skalu akademske samoefikasnosti mjerimo s ciljem operacionalizacije komponente motivacijskih uvjerenja koja se odnosi na očekivanja uspjeha. Sama skala sastoji se još od dvije subskale:1) Samoefikasnost u procesu učenja2) Samoefikasnost u postizanju željenih ishoda učenja 

Skalu sačinjava 8 čestica sa zasićenjima od 0,49 do 0,94 čime je zadovoljen Thurstonov kriterij jednostavne reaktorske strukture. Faktori koji su dobiveni odnose se na učenikovu procjenu samoefikasnosti u procesu učenja i u postizanju željenih ishoda učenja. Isto tako faktori su u korelaciji što omogućuje da se Skala samoefikasnosti može primjenjivati ne samo kao dvofaktorska već i kao jednofaktorska mjera. 

Slika 1. Korelacije među subskalama akademske samoefikasnosti i korelacije subskalama akademske samoefikasnosti sa školskim uspjehom na polugodištu 

Skala se može provoditi individualno i grupno. Pri konstrukciji posebna pozornost posvećena je razumljivosti i jezičnoj komponenti. Ukoliko se skala primjenjuje na djeci mlađoj od 10 godina potreban je individualan pristup. Skala je napravljena tako da ispitanici na skali od 1 do 5 određuju koliko se tvrdnje odnose na njih (1- uopće se ne odnosi na mene, do 5- u potpunosti se odnosi na mene). 

Rezultati se dobivaju tako da se zbrajaju procjene na česticama koje pripadaju određenoj subskali. Ako se procjenjuje ukupna samoefikasnost rezultat se računa zbrajanjem procjena svih čestica skale. 

Slika 2. Primjer Skale akademske samoefikasnosti 

Smatrate li vi da je važno utvrditi kako učenik doživljava sebe, po pitanju samoefikasnoti, u nastavnom procesu?  Koliko napreduje te koliko je zadovoljan svojim uspjehom? Zašto?

Ovakvim skalama učitelji i roditelji mogu na jednostavan način vidjeti koliko je dijete zadovoljno svojim školskim uspjehom te kako doživljava sebe u okviru školskog programa. Dobivene rezultate mogu uspoređivati sa stvarnim rezultatima te uočiti potencijalni problem u djetetovom poimanju samoefikasnosti i uspješnosti. Isto tako učitelj može steći dobar uvid koliko dobro obavlja svoj posao te ustvrditi je li način na koji ga provodi pretežak ili možda prelagan.  

Zadovoljstvo učitelja poslom: uloga agresivnog učeničkog ponašanja i učiteljske povezanosti s učenicima

Osvrt na znanstveni članak „Zadovoljstvo učitelja poslom: uloga agresivnog učeničkog ponašanja i učiteljske povezanosti s učenicima“ autorica Izv. prof. dr. sc. Tajane Ljubin Golub, Dr. sc. Diane Olčar i Sandre Bezak.

Nasilje prema učiteljima u školama nije svakodnevna pojava, no uočava se sve više. Ono obuhvaća sljedeće oblike ponašanja kao što su: verbalno agresivno ponašanje (npr. vrijeđanje); fizičko agresivno ponašanje (npr. guranje); oštećivanje osobne imovine (npr. krađa novca, uništavanje odjeće); socijalna prisila (npr. prisiljavanje učitelja da da bolje ocjenu); i manipulativno ponašanje s ciljem socijalne izolacije žrtve. Mogu ga iskazivati učenici, roditelji ili rođaci učenika, kolege i nadređeni. Ipak, najveći broj istraživanja pokazuje da su prema učiteljima najčešće agresivni učenici.

Autorice ističu kako postoje različiti faktori koji stvaraju klimu za agresivno ponašanje poput pritiska pod kojima se nalaze učenici, nepovoljna školska sredina, opterećenost, nedostatak pozitivnih emocija i vrijednosti, stil upravljanja razredom te socio-ekonomski status škole i učenika.

Agresivno ponašanje prema učiteljima problem je koji se počeo javljati u zemljama širom svijeta. Ipak, Reddy i suradnici (2013) su pregledom međunarodnih recenziranih znanstvenih časopisa za period od 1988. do 2013. godine našli samo 21 znanstveno istraživanje o ovoj temi, od kojih se 9 odnosilo na SAD, a 12 na druge zemlje.

Konkretno, nasilje prema učiteljima ostavlja negativne posljedice na njihovo fizičko i psihičko zdravlje u vidu fizičkih simptoma kao što su glavobolja ili umor, povećan rizika od fizičkih ozljeda i veća učestalosti negativnih emocija. Takvo nasilje, isto tako, može biti uzročnik straha koji je povezan s psihičkim i somatskim poremećajima.

U Hrvatskoj je provedeno vrlo malo istraživanja o agresivnom ponašanju prema učiteljima. Stoga je jedan cilj ovog rada bio istražiti postoji li razlika u učeničkom i roditeljskom agresivnom ponašanju prema učiteljima ovisno o sljedećim sociodemografskim faktorima: dobi učenika, mjestu osnovne škole (selo / grad), vrsti srednje škole (stručne škole / gimnazije) te rodu i dobi učitelja.

Rezultati ovog istraživanja pokazali su kako 54% učitelja doživjelo neki od ispitivanih oblika agresivnog ponašanja učenika, a njih 12% neki od oblika agresivnog ponašanja roditelja te da je učestalost agresije u hrvatskim školama rjeđa nego što su pokazala istraživanja u drugim zemljama. Nadalje autorice su ustanovile da se učitelji osnovnih škola u gradskim i seoskim sredinama nisu razlikovali u razini doživljenog agresivnog ponašanja od učenika te da mlađi učitelji i učiteljice više doživljavaju agresivno ponašanje učenika nego učitelji starije dobi.

Ovaj rad ukazao je na važnost pozitivnih i negativnih čimbenika na zadovoljstvo učitelja. Smatrate li vi da povezanost učitelja sa svojim učenicima utječe na pojavu agresivnog ponašanja? Hoće li na agresivno ponašanje više utjecati učiteljev stav i njegove osobine ili možda osobine samog učenika?

Nepobitna činjenica je ta da nailazimo na sve više agresivnog ponašanja učenika prema učiteljima. Učitelj je taj koji će kreirati okolinu u kojoj radi i kako radi. Ako učitelj sam napravi pozitivnu okolinu, u kojoj su svi jednaki, i u kojoj su svi sretni, učenici neće naći povod agresivnom ponašanju. Ponekad, i same osobine učenika, učenikova okolina i način odnošenja izvan škole mogu biti dovoljne za poticanje neprikladnog ponašanja. Tada učitelj mora biti svjestan da on nije uzrok i pomoći učeniku u rješavanju problema jer njegovo ophođenje i reakcije imaju značajan utjecaj na učenike i razrednu klimu. 

Stimulacija emocionalnog razvoja djece

Roditelj je ključan čimbenik u  djetetovom razvoju. Zbog toga emocije i njihove razvojne promjene u prvoj godini života nije moguće proučavati izvan okvira odnosa dijete-roditelj. Potrebe djeteta na koje roditelji odgovaraju tijekom ranog razvoja čine temelj za dobre emocionalne, socijalne i intelektualne sposobnosti u njegovom kasnijem razvoju.

Pod emocijama (osjećajima) podrazumijevamo unutarnje reakcije, a dijete ih izražava putem izraza lica, gesti ili vokalizacijom. Istraživanja su pokazala kako je podudaranje između onoga što dijete osjeća i onoga što pokazuje vrlo blisko stoga roditelji točno mogu razaznati što je njihovom djetetu u određenom trenutku potrebno. Odnosi koje dijete gradi prema bliskim osobama pripadaju emocionalnoj i socijalnoj domeni, no nije ih moguće odvojiti od komunikacijskog i kognitivnog razvoja. Nježnim govorenjem, pjevanjem i oponašanjem roditelji djeci stvaraju prilike za komunikaciju, a komunikacija novorođenčeta s vanjskim svijetom započinje već prvim krikom. Za cjeloviti psihički razvoj djeteta poticajno je da roditelji i svi koji dijete okružuju jednostavnim jezikom imenuju ono što dijete vidi.

Marta Ljubešić u svojem članku iznosi da je prvo što je djetetu neizbježno potrebno za pravilan razvoj toplina i podržavajući odnos. Zadovoljavanje tih potreba važnije je od kognitivnog treninga ili edukativnih igara. Djeca koja se osjećaju voljeno uspješnije će uspostavljati pozitivne odnose prema drugima. U tom kontekstu pomaže i igra. Igra će djetetu pomoći u otkrivanju svijeta i gradnji odnosa s osobama koje ga okružuju. Važno je da dijete kroz vizualne i akustične signale osjeti da je majka blizu te da mu je emocionalno dostupna više od dvije trećine njegovog vremena. 

Razvoj samopoštovanja djeteta je pod utjecajem reakcija osoba koje ga okružuju. Jako je važno da roditelji i ostali koji brinu o djetetu razumiju koliko je za razvoj samopoštovanja potrebno da dijete ima ljubav, sigurnost i utjehu. Ako mu nešto ne uspijeva ne smije ga se posramljivati. Treba biti hvaljeno najprije za aktivnost i uložen trud, a potom za rezultate. 

Rane interakcije roditelj-dijete mogu biti narušene uslijed različitih čimbenika poput psihosocijalne nezrelosti za roditeljstvo, duševne bolesti poput depresije, dugotrajne izloženosti stresu ili djetetovim zdravstvenim i razvojnim teškoćama.

Svatko dijete ima svoj jedinstveni temperament stoga pružanjem ranog iskustva koje odgovara djetetovoj prirodi potičemo njegov zdrav razvoj. Pritom preveniramo poteškoće kod učenja i ponašanja te osposobljavamo dijete na razvoj njegovog punog potencijala. 

Smatram da je vrlo važno da svatko kao roditelj da najbolje od sebe što može kako bi njegovo dijete bilo ostvareno. Nitko to neće moći napraviti savršeno jer nitko nije savršen. Bitan je dobar odnos koji se stvori i u kasnijem životu njeguje.

Više o ovoj temi možete pronaći na: http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=211492

Prepoznavanje i reagiranje budućih učitelja razredne nastave na vršnjačko zlostavljanje

Vršnjačko zlostavljanje (bullying) je kategorija agresivnog ponašanja učenika ili grupe učenika. Izvodi se sa svrhom da se drugu osobu ponizi, povrijedi ili podloži. Počinitelj i žrtva najčešće nisu izjednačeni po moć te se stoga žrtva nije u mogućnosti obraniti. Učitelji su u specifičnoj situaciji jer mogu primijetiti nasilje u školi te ga prevenirati ili zaustaviti kada ga primijete. No ustanovljeno je kako tek oko 25% školskog osoblja reagira na slučajeve zlostavljanja kojemu su prisustvovali.

 Neadekvatne reakcije učitelja na zlostavljanje mogu obeshrabriti učenike da potraže pomoć od njih. One mogu ovisiti o nizu faktora poput individualnih karakteristika učitelja, stavova i uvjerenja, empatije sa žrtvom te dovoljnoj ili nedovoljnoj edukaciji samog učitelja. Kvaliteta finskog obrazovanja pokazala se djelotvorna i na ovom području. Tako su istraživanja na finskim učiteljima pokazala da su oni od mogućih reakcija najviše skloni disciplinirati zlostavljača, zatim uključiti druge odrasle osobe, raditi sa zlostavljačem i žrtvom, a najmanje su skloni ignorirati događaj. 

Zlostavljanje obuhvaća široku lepezu negativnih radnji, a podijeljeno je u tri vrste. Fizičko zlostavljanje uključuje ponašanja kao što su udaranje, guranje, uništavanje tuđih stvari itd. Najčešća vrsta zlostavljanja je ono verbalno koje se očituje ismijavanjem drugog učenika, prijetnjama, ucjenama i nazivanjem učenika pogrdnim imenima. Relacijsko zlostavljanje obuhvaća prikrivena agresivna ponašanja poput izbacivanja drugih iz igre, ignoriranje druge osobe ili širenje glasina i laži o drugoj osobi. Ono se procjenjuje najmanje teškim, često je i prekriveno, no isto tako može ostaviti loše posljedice. 

U svrhu ispitivanja reakcija budućih učitelja na incidente vršnjačkog zlostavljanja Izv. prof. dr.sc. Tajana Ljubin Golub i Mr. Nikolinom Dolački  provele su istraživanje kojem je glavni cilj bio utvrditi u kojoj mjeri budući učitelji točno prepoznaju zlostavljanje te koje se reakcije učitelja smatraju poželjnima. Uzorak su sačinjavali studenti koji se obrazuju za učitelje razredne nastave u osnovnoj školi na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Od toga ispitano je 97% ženskih ispitanika u dobi od 18-20 godina. Niti jedan ispitanik nije se opredijelio za ignoriranje događaja. Reakcije koje su se najviše odabirale bile su pozvati zlostavljača na razgovor kod učiteljice i ukazati mu/joj na neprimjerenost ponašanja (od 80%-89%), pozvati roditelje na razgovor kod učiteljice (od 27% do 86% ovisno i vrsti zlostavljanja) i uputiti žrtvu i zlostavljača kod školskog psihologa ili pedagoga (25% do 54%). Verbalno zlostavljanje prepoznalo je najveći broj ispitanika dok je relacijsko zlostavljanje prepoznalo manje od polovine zbog percepcije da je to obična razmirica. Najtežim oblikom procijenjeno je fizičko zlostavljanje,  a relacijsko zlostavljanje procijenjeno je lakšim od fizičkog i verbalnog. 

Zlostavljanje u školskom kontekstu stvara razrednu okolinu koja nije poticajna za učenje, a jake emocionalne reakcije učenika koji je zlostavljan mogu uzrokovati strah od škole, slabije akademsko postignuće, uzimanje sredstava ovisnosti, delikvenciju ili pak razvoj depresije.

S druge strane zlostavljačko ponašanje povezano je sa uzimanjem alkohola i narkotika te depresivnim simptomima. Ono ovisi o nizu faktora kao što su roditeljska podrška, emocionalna toplina, školska klima, prevencija na razini škole koji kod zlostavljača najčešće izostaju.

Prepoznavanje vršnjačkog zlostavljanja u školi preduvjet je ispravne reakcije učitelja za smanjenje i prevenciju budućeg zlostavljanja. Učeničko prijavljivanje zlostavljanja važan je izvor informacija  stoga povjerenje djeteta u učitelja i njegovu aktivnu ulogu mora biti stvoreno već u samom početku. Rezultati istraživanja pokazali su nam kako je potrebna veća edukacija te kompetencija za uočavanje i pravilno reagiranje učitelja na vršnjačko zlostavljanje. U svakoj školi trebao bi se razviti sustavni preventivni program  koji će podržati aktivno, a ne izbjegavajuće, ponašanje učitelja u takvim situacijama.

Smatram da je edukacija školske zajednice od presudne važnosti za prevenciju zlostavljanja i  normalan razvoj svakog djeteta. Razgovor i usmjeravanje mogu voditi boljem razumijevanju uzorka problema stoga  učitelji niti jedan problem ne smiju zanemarivati.  U njihovom cilju mora biti sreća i uspješan razvoj svakog djeteta.

Više o ovoj temi možete pronaći na: 

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=245186